Jasmin Puškarević Klokotnica – Doboj Istok. Bio je petak 25. augusta 1961. god. u hamamu na čardaku u trenutku dok se ezan za džumu prolamao sa munare Ahimbašićke džamije je došao na svijet. Upisan u knjigu rođenih 03.09.1961. Od 5. god. dolazi do izražaja talenat (dar ili iskušenje od Boga) prema umjetnosti od kada počinje, aktivno crtanje i slikanje. Školovanje u Klokotnici OŠ (gdje talenat primjećuje nastavnik likovnog Ilija Zubić i posebno se posvećuje radu sa Jasminom) i Doboju (ekonomski tehničar). Završne ispite u ekonomskoj školi zamjenjuje slikanjem portreta profesora izuzev profesorice fizičkog ili tjelesnog. Ujedno za kraj upriličena je prva izložba na kojoj su izloženi portreti Josipa Broza Tita koji se mogao slikati samo uz posebnu dozvolu ali na insistiranje generalnog direktora SŠC Đuro Pucar Stari pod rizikom pravno incidentne situacije. Odustaje od likovne akademije zbog ekonomske situacije u društvu i porodici. Samoobrazovan slikar uz pomoć postojeće akademske literature i didaktičkih sradstava. Imao 5 samostalnih izložbi i 30-ak zajedničkih. Pored slikanja, drži radionice i male kurseve slikanja, ilustruje knjige i druge aplikacija te karikature. Prije rata radio karikature za enigmatske revije (Čvor, Kviz i td.) Poslednjih godina učestvuje na Likovnim kolonijama širom BiH. Učesnik je i Kalesijske likovne kolonije KLIK.

Možete li nam se ukratko predstaviti?

Jasmin Puškarević : Jasmin Puškarević, ukratko slikar, novinar i sada penzioner.

Od kada se bavite slikarstvom?

Jasmin Puškarević:  Sredinom šezdesetih narod iz mog kraja, sa padina Trebave, se počeo spuštati u sprečansko polje tačnije neposrednu blizinu puta Doboj – Tuzla. Moja porodica je bila jedan od tih pionira. Nismo imali neki komšiluk, tako da je bilo malo djece sa kojim bih se igrao. Zbog svoje radoznale prirode rijetko sam se igrao igračkama. Već sa pet godina ja sam zavolio avanturizam traganja i istraživanja. Babo me je poučio pisanju i nabavio neke knjige, razno-razne teke i bločiće te olovke i bojice. To je za mene bilo najveće otkriće i teren na kom sam provodio svo slobodno vrijeme. Već sam oduljio. Znači sa 5 godina počinje crtanje i mrljanje boja i traje već 60 godina.

Kada i kako ste otkrili da imate talent za likovnu umjetnost,  imate li likovnih umjetnika u porodici?

Jasmin Puškarević:  Dijelom sam već odgovorio na ovo pitanje ali talenata za likovnu ali i druge umjetnosti ima ali sam se jedini opredijelio da istrajem u ovome.

Kojom se slikarskom tehnikom služite?  

Jasmin: U zadnje vrijeme najviše acryl, ulje i akvarel, mada općenito volim crtanje perom ali i drugim medijima.

 Koji su vam omiljeni slikari, domaći i strani?

Jasmin: Ma ne volim ja slikare, to su tako sujetni likovi, naravno šalim se. Omiljeni su mi od stranih svi klasici od Da Vincia do Albechta Dürera, Marca Chagala, Raula Difia, redom svih impresionista koji su uticali na izgradnju mog rukopisnog karaktera. Ali ne prestajem da pratim trendove i pristup likovnom djelu pa tako i ja sebe korigujem i još uvijek učim usvajanjem novih trendova kao što je Jon Wasom koji jako dobro i zanimljivo kombinuje tehnike ali i akvarelist Joseph Zbukvic. Od domaćih, iskreno imali smo i imamo puno dobrih slikara, izdvojio bih Ismeta Mujezinovića, Afana Ramića, Mersada Berbera i Voju Dimitrijevića itd.

 Jesu li, možda, na Vaš likovni izraz i nesvjesno utjecali drugi slikari ?

Jasmin: Svjesno nisu ali uticaja je bilo sigurno i to niko ne može reći da podsvjesnog utjecaja nema.

Kako biste u kratkim crtama opisali svoje slikarstvo?

 Jasmin: Allah je lijep a umjetniku je dužnost da traga za ljepotom i filozofijom života.

Šta  mislite o originalnosti u umjetnosti?

Jasmin: Bez originalnosti umjetnik se gubi u masi ovog esnafa.

Recite nam nešto o svom djetinjstvu, školovanju, igrama, roditeljima, prvim iskustvima?

Jasmin: Ovu temu sam već načeo pričom o djetinjstvu i počecima. U školi sam imao problem pošto je moj rahmetli babo bio među prvim jugoslovenima koji je bio gastarbajter u Njemačkoj pa me snabdijevao novim olovkama, flomasterima, bojama itd. tako da su mi učitelji branili da se koristim istim nego samo domaćim. Ili kada bih cijelom razredu nacrtao ja bih dobio trojku a ostali petice. Za razliku od današnjih generacija mi smo se igrali u prirodi, kupali u Spreči, verali po drveću, igrali nogometa po livadama… Kada je riječ o roditeljima oni su mi bili najbitnija podrška, hvala im, da im Allah oprosti i uvede u dženet. Prva iskustva su uvijek bitna ili ćeš stati ili jurišati naprijed. Znači iskustva bi bili eseji.

Učestvovali ste i u nizu likovnovnih  kolonija, možete li nam nabrojati neke od njih?

Jasmin:  Prvo subjektivno Klokotnica Doboj Istok, Gračanica, KLIK Kalesija, Maoča Zavidovići, Park Kamene KUGLE Zavidovići, BZK Preporod Živinice, BZK Preporod Zenica, Glamoč  itd.

Kako rad u društvu drugih slikara i, općenito, ovakav način stvaranja, djeluje na Vašu motivaciju?

Jasmin:  Na mene ne utiče ni pozitivno ni negativno. Više mi je to kao ugodno druženje sa slikarima.

Izabirete li za slikanje, možda, poseban trenutak, doba dana, naročit prostor?

Jasmin:  Kako kad, nije bitno ni vrijeme ni prostor, kada me ščepa inspiracija ili me počne trgati ideja koju moram izbaciti iz sebe, nije problem ustati iz tople postelje i sna da bi se uradila slika. Na kraju imam svoj atelje koji neki moji prijatelji zovu “čarobna soba” u kojoj i muzičari dobiju inspiraciju pa sviraju ili pjesnici napišu stih…

Da li  su boje koje koristite za određenu sliku povezane sa sadržajem slike ili pak unutrašnjim stanjem duše?

Jasmin:  Dobro pitanje. Slika je odraz stanja duše.

Imate li svoje mjesto na internetu gdje ljudi mogu pratiti vaš rad?

Jasmin: Uglavnom FACEBOOK i Instagram.

Kada ste imali prvu samostalnu izložbu?

Jasmin:   Kao srednjoškolac u SŠC u Doboju.

Gdje ste sve izlagali?

Jasmin:  Uglavnom lokalno prije rata u Doboju u toku rata u Doboj Istoku ostalo su zajedničke izložbe po BiH.

Možete li izdvojiti posjetu nekom gradu ili zemlji koji vam je ostao u posebnu sjećanju?

Jasmin:  Sve zemlje bliskog istoka i juga. Gradovi Meka i Medina Munevera.

Koja Vam je slika posebno draga?

Jasmin: Meni su slike kao djeca, ne bih ni jednu mogao izabrati, one su kao dio mene kako da izdvojim neki dio sebe koji posebno volim?!

Kažu da umjetnici vide svijet na svoj način i iz tog svijeta izvlače ono što njih kao umjetnike interesuje i to vraćaju na platno transformisano kroz neku svoju prizmu. Da li je i kod Vas tako?

Jasmin:  Da nekog ne uvrijedim, nemaju oni pojma. Umjetnici su i gori, nekada se zafrkavaju sa publikom svojim radom a nekada su smrtno ozbiljni i prave ludo dobra djela e tada taj opis  umjetnika ima smisla i držim da je tačan.

Koliko Vam je važno da Vaše slike ostvare kontakt sa posmatračima?

Jasmin:  Ovo pitanje ima smisla.  Zato i slikam.

Na šta bi običi posmatrač trebao da obrati pažnju kada gleda neku sliku, vašu ili bio koju drugu? Jasmin: Pablo Picasso bi nosio pištolj plašljivac sa ćorcima i pucao bi u onoga ko bi tražio da mu objasni sliku. Ja nisam frustrirani slikar teoretičar, neka svako raspojasa maštu i uživa ili se nervira gledajući moju sliku, nije me briga.

Može li se zaraditi od slikanja? Prodate li neku sliku?

Jasmin:  Ništa se ne radi džaba. Elhamdulillah.

Imate li poruku za mlade i one koji žele da se bave slikarstvom?  

Jasmin: Da biste bili slikar umjetnik, treba zgrabiti dar od Boga dž.š. da vam ne bi bio oduzet i trebate biti fizički i mentalno jaki te svakako uporni sa puno učenja, vježbe i rad samo rad. Mala žrtva ali velika korist, kako duhovna tako i materijalna. “Treba voljeti umjetnost u sebi a ne sebe u umjetnosti! “

Za kraj nam, ako ima, ispričajte neku anegdotu iz svog slikarskog života.  

Jasmin:  Već sa 15 ili 16 godina radio sam portrete. Više puta sam slikao Josipa Broza Tita ali nisam znao da za slikanje portreta njegovog visočanstva treba imati dozvolu koju je imalo tek nekoliko slikara u tadašnjoj državi (Božidar Jakac). Za prvu izložbu u SŠC u Doboju ja sam donio i dva portreta Tita, nacrtanih ugljenom. Profesor koji je organizirao moju izložbu se izgalamio na mene pod prijetnjom da bismo i ja i on mogli završiti u zatvoru. Medutim generalni direktor    SŠC   je odobrio da se portreti izlože uz komentar:  “Da ćemo svi u zatvor ako bude trebalo.”

Na sreću nismo a i Tito je ubrzo preminuo.